Ugovorno pravo vrsta je obveznog prava koja se sastoji od pravnih normi usmjerenih na reguliranje odnosa između sudionika u građanskopravnom prometu koji proizlaze iz zaključenja različitih sporazuma od strane tih sudionika. Ugovorno se pravo, pak, može podijeliti na institucije zasebnih ugovornih obveza, ovisno o predmetu ugovora (na primjer, zakup, ugovor, pružanje usluga, kupnja i prodaja, itd.).
Važnost ugovornog prava i njegova djelovanja
Ugovorno pravo postaje svake godine sve relevantnije. To je zbog povećanja profesionalnosti sudionika u građanskopravnim odnosima, uključujući i ugovorne. Unatoč činjenici da važeći zakoni dopuštaju da se neke vrste transakcija zaključuju usmeno (na primjer kupnja i prodaja), stranke ugovornog odnosa u većini slučajeva pribjegavaju pisanom obliku ugovora. Ovaj pristup, prije svega, jamči da se stranke pridržavaju obveza sadržanih u ugovoru i jamči im određeni popis prava.
Međutim, valja imati na umu da pismena potvrda transakcije u obliku ugovora ne jamči njezinu zakonitost sama po sebi. Postojeće zakonodavstvo sadrži niz ograničenja i obveznih odredbi koje se ne mogu mijenjati sporazumom strana, odnosno zaključenim sporazumom. Stoga, prilikom sastavljanja ugovora, ne treba zaboraviti na trijumf zakona nad sporazumom stranaka.
Profesionalno izrađeni ugovor postaje alat koji jamči uspjeh predstojeće transakcije. Takav bi sporazum trebao jasno regulirati odnos između stranaka, kako u slučaju da stranke ispunjavaju svoje obveze, tako i u slučaju kršenja odredbi sporazuma od strane jedne od strana. U tom se slučaju ugovor pretvara u instrument zaštite interesa stranaka.
Zakonska regulativa ugovornog prava
Postojeće zakonodavstvo sadrži mnoštvo pravila i propisa koji uređuju razmatranu granu prava. Unatoč činjenici da je zakon usmjeren na zaštitu interesa svake strane u ugovornom odnosu, potonji, međutim, sadrži puno "praznih" mjesta i dvosmislenih točaka. Zbog toga danas postoji jako puno tvrtki specijaliziranih za pravnu potporu transakcijama.
Trenutno postoji aktivna reforma građanskog zakonodavstva u području ugovornog prava. Mnoga su njegova područja već pretrpjela značajne promjene (na primjer, zaloge i ustupci). Uz to, mnogi ključni romani još nisu postali dio važećeg zakonodavstva, već se već provode u okviru sudske donošenja zakona. S tim u vezi, kada se koristi ugovorno pravo, treba biti izuzetno oprezan kako prema važećem zakonodavstvu, tako i prema ustaljenoj sudskoj praksi.
Rezimirajući gore navedeno, vrijedi napomenuti da je ugovorno pravo danas jedan od najvažnijih podsektora građanskog prava. Ugovorni odnosi nastaju svugdje: od sporazuma između pojedinaca do globalnih ugovora. I premda zakonodavstvo u određenom dijelu regulira takve odnose, mnogi aspekti novonastalih odnosa ostaju na diskrecijskom pravu stranaka.